DVOJICA, A SNJIMA JE ALLAH

Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti savoj rodni kraj radi Allaha i Njegova Poslanika, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. A Allah mnogo prašta i milostiv je.

Hvala Uzvišenom, Vladaru i Stvoritelju svega, salavat i selam na Miljenika Božijeg Muhammedu-l-Emina, njegov Ehli bejt savremenike i cijeli ummet do Dana Suđenja.
Hidžra je univerzalni Božiji zakon, sunnet i sudbina svih Allahovih Vjerovjesnika, pa tako i Njegovog Miljenika.
Insan ima dva zavičaja, jedan duhovni koji se zove vjera, i drugi prostorni koji se zove mjesto rođenja.
Za oba zavičaja je zajedničko da se moraju čuvati, da su od Boga dati insanu na emanet stim što se uvijek mora znati kojem zavičaju dati prednost u očuvanju drugog.
Muhamed a.s. jeste rahmet Božiji svim insanima do Kijameta, a posebna milost je vjerujućima. Ugledajući se, što smo dužni, i proučavajući njegov život naćićemo mnogo pouka koje će nas, osvjetljavajući tminu grijeha, voditi Božijem zadovoljstvu. Takav je slučaj i sa Hidžrom koja je bila sudba i Muhameda a.s. i njegovih savremenika, kao i poslanika i njihovih naroda prije.
Dužnost je svakog muslimana proučavati taj događaj i iz nega crpiti pouke. U ovom tekstu spomenućemo dva momenta iz Hidžre.
Prvi jeste kada su se dvojica, a s njima je bio Allah, sklonila u pećinu na brdu Sevr.
U noći bez mjesečine, dvojica, od kojih je jedan Miljenik Allaha Premilosnog, El-Emin i drugi njegov vjerni drug Es-Sidik krenuše ostavljajući iza sebe kamenitu Mekku povinovani Božijoj naredbi da spase zavičaj vjere žrtvujući zavičaj svoga rođenja. Hodili su prema brdu Sevr izbjegavajući svaki eventualni kontakt s drugim putnicima gdje dođoše do pećine u koju uđe prvo Ebu Bekr, onaj koga Pejgamber najviše voljaše pomete paučine te trgajući svoju odjeću zatisnu rupe, zmijska legla. Jedan otvor nemaše čime zatvorit pa ga zatvori svojom petom. Pejgamber je putujući iderao svoje mubarek tabane te prilegao malo se odmorit spuštajući glavu u krilo Es-Sidika. Iz rupe koju je Ebu Bekr zatvorio svojom petom ujede ga zmija. Bol bijaše prejaka ali se Ebu Bekr nepoače nisti pusti glasa, već suza boli probudi mubarek Pejgambera, koji odmah ustade te svojom mubarek rukom izliječi ranu svog vjernog druga.
Mnogo je muslimanske nejači danas čije rijeke suza ne mogu probuditi uspavani umet, mnogo je zmija koje vrebaju muslimana ali njegov brat nema snage da zaštiti svoga brata, mnogo nas je po dvojica i više ali s nama je neko drugi a ne naš Gospodar. Mnogo nas je koji plašimo, genocidima, krvoprolićima, ubistvima, a malo onih koji kažu „la tahzen innelahe meana" kako je Učitelj svijeta rekao svome saputniku. Svi mi putujemo ali svojim saputnicima ne nudimo ruku spasa, osmjeh kao sadaku, dovu kao dar, riječ kao pomoć a ne kao teret.
Pogledajmo Es-Sidika kako čuva Pejgambera a.s. rizikujući svoj život da bi se Poslanik a.s. odmorio. Koliko smo mi spremni žrtvovati sebe, svoje vrijeme, imetak da sačuvamo sunet Pejgambera, da sačuvamo njegovu riječ i djelo da bismo postigli cilj.
Drugi momenat jeste dolazak Pejgambera i Ebu Bekra u „Grad". Muslimani su ih dočekali ozarenih lica svaki priželjkujući da će baš on biti počašćen ugostiti Allahovog Miljenika.
Prvo što je Pejgamber uradio u Medini jeste da je započeo graditi džamiju i sam učestvujući u njenoj gradnji noseći kamen svojim mubarek rukama, a zatim pobrataimio Muhadžire i Ensarije.
Džamija je izvor dobra, mjesto dobra, uzrokom čvrste povezanosti u safovima kao bedemi zato čuvajmo džamiju, izvor dobra, čuvajmo bratstvo, jedinstvo da bismo uspjeli na dunjaluku i zaradili ahiret ugledajući se na Pejgambera i Es-Sidika, čuvajući dinski zavičaj koji je preči od rodnog mjesta, žrtvujući zavičaj mjesta zarad zavičaja duše, čuvati din a hidžru činiti od svega lošeg nijetiti Božije zadovoljstvo, biti pravi muhadžir.